Borbom protiv predrasuda do boljeg ulja

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin

I u ovome broju naš maslinarski povjesničar, Željko Krnčević uronio je u zapise Marka Maričića, koji se još prije stotinu godina borio protiv maslinarskih predrasuda.

Dragi moji maslinari, evo nas izgleda u još jednom teškom maslinarskom razdoblju. Nismo se kako treba othrvali ni proteklim pošastima, a već nas napadoše nove. I paunova oka i svrdlaši, a onda, evo nam i suše. Pa kažu onda da je lako biti poljoprivrednik i zaljubljenik u zemlju, lozu, maslinu… Maslinu, da, kad smo već u povijesnom dijelu našeg Maslinara, napisat ćemo odmah u uvodu članka nešto što nisam nikad povezao, a da vam budem iskren, nisam provjeravao u znanstvenim i stručnim krugovima.

Ulje umjesto masla

O čemu se radi? Kako smo najavili u prošlom broju, i u ovom ćemo se poslužiti člancima gospodina Marka Marčića objavljenim u Šumarskom listu godine 1914. Tako nam piše o povijesti i počecima maslinarstva, uljici koju su (kako se tada mislilo) donijeli Rimljani, koja raste kao samonikla u “vazda” zelenim šumama zajedno sa crnikom, primorskim borom i drugim drvećem sredozemne flore. No, kako se kroz ovih stotinu godina u mnogim znanostima dosta toga promijenilo, tako je i u povijesnima. Ipak, neke teorije su još uvijek na meti znanstvenika koji “imaju dokaze” svak za svoju teoriju. Ali nećemo vas ovdje time zamarati. Tako Marčić piše o maslini i dolasku Hrvata na ove prostore. Pa kaže:” Kad su naši pradjedovi sašli na Jug topli sa sniježnih Karpata, našli su sigurno svugdje po obalama i otocima već posađene prostrane maslinjake. Tekom vremena upoznali su i oni koristi od masline i prigrlili njezino gojenje.” I onda ide ono što me stvarno navelo na razmišljanje, a morat ću to nekako i provjeriti u lingvističkim krugovima. Zaključuje Marčić:” Sila okolnosti bit će ih primorala da zamijene dotadanju uporabu masla sa uljem od uljike, koju su nazvali MASLINOM.” Priznajte, interesantna teorija.

I tako od tih romantičnih tema o nazivu masline, dolazimo do onih svakodnevnih, maslinarskih, koji su teme priča i razgovora bile i onda, a tako su i danas. No, danas zahvaljujući uznapredovaloj znanosti, imamo mnogo korisnih znanja upotrebljenih u maslinarstvo. No, kako znamo pišući već na ovim stranicama, još od antičkih vremena o  edukaciji maslinara se itekako vodilo računa. Tako možemo pročitati u rečenom Marčićevom djelu, recimo o kljaštrenju maslina. Meni je interesantno, pa i vama donosim dio u cijelosti: “Trebalo bi da korim i da mnoge mane našeg poljodjelca istaknem, što sada u ovoj prigodi neću da učinim e da odviše ne oduljim. Zabilježit ću samo neke činjenice: kod nas, na primjer, imade još težaka, koji su protivni kljaštrenju masline, jer misle, da će baš one godine kad on svoje masline okljaštri, masline svugdje obilato roditi, a oni da će na svojim okljaštrenim stablima pobrati puno manje ploda. Nekoji klaštre svoje masline ali bez ikakva kriterija, tako da pokvare stabla, ili, u najboljem slučaju ostanu po dvije ili više godina bez ploda. Vidio sam također gdje se prepušta ženskadiji da sa neprikladnim i tupim oruđem posiječe s masline krmu za ovce i koze.”

Korisni tečajevi

Ipak, nakon ovakvih analiza vodilo se računa o tome da se održavaju tečajevi i za poljoprivrednike koji su između ostaloga učili i kako maslinu rezati. Nastojalo se da u svakom kraju bude više težaka vještih ovom poslu. Zahvaljujući upravo ljudima poput Maričića koji započeše širiti nauk među pukom, danas, između ostalih znanja, raspolažemo i s onima o rezanju masline. Jer, onda je zapisao: “Nadati se je pak, da će ipak jednom i u pogledu klaštrenja našem maslinarstvu osvanuti bolji dani.” I jesu, šjor Marko!

Osvrnimo se nakratko i na alat koji se koristio pri klaštrenju, a koji se osim škara i pile, hvala Bogu više i ne koristi. Pa neka ostane zapisano. Uza navedeni alat, koristila se još i sjekira, te, interesantno – za struganje stare kore, lišaja i mahovine – spravica zvana strugač. Kaže da je s njim nakon klaštrenja najbolje obavite struganje. No, glavni je alat bio kosir. Za klaštrenje debljih grana, za sječu izbojaka s debljih grana i mladica s panja. Kaže da ne treba da je previše velik i težak i da je glavno da je kovan od dobroga željeza, da je oštar i zgodnog oblika.

A način upotrebe moram citirati jer nam danas možda izgleda smiješno, ali onda je stvarno trebalo znati s kosirom raditi. Dakle: “Kosirom se siječe vazda ispod grane, ne dakle u pazuhu. Prvi udarci treba da padaju usporedo sa glavnom granom na kojoj se nalazi grana koju treba posjeći, a drugi se križaju s ovima u kutu od 50 do 60 stupnjeva. Kad je grana skoro u svojoj debljini posjećena, tada se zadnji udarci dadu s protivne strane naime u pazuhu da ne bi grana padajuć očenula komad zdravog drveta iz grane koja ostaje. Sjekotina u tom slučaju ne bi ostala ravna već udubljena, što bi stablu naškodilo. Kad je grana posjećena tada se kosirom posve izgladi i poravna ona rana, tako, da od nje ne preostane više nikakav drveni trag (čep).”

Zapušteni maslinici

Znam da smo malo uranili s pričom o “klaštrenju” usred ljeta, ali ovako zasigurno nećemo raditi.

Marčić nam donosi niz savjeta i vrh tadašnjih saznanja o maslinarstvu. No, ono što nas vezuje uz današnjicu, kao što smo na početku napisali su – bolesti. Bolesti i pošasti među maslinama. Pišući o bolestima i štetnicima masline govori o mnogim tada poznatim (pa skoro kao i danas) bolestima i štetnicima masline. Donosi i savjete kako se od čega braniti i štititi i kako liječiti. Mnogi od tih savjeta bi se mogli i danas primijeniti.

Govoreći o “neprijateljima” masline zaključuje kako je tamo gdje su maslinici zapušteni, veći broj i bolesti i štete. Pa kaže nešto što podsjeća na prošlu maslinarsku godinu: “Ovih zadnjih godina rod maslina propao nam je pred očima: ostao bi viseći na stablu do konca kolovoza ili rujna, a kad je imalo započeti branje maslina, tada su one već ležale sve pod stablom gnjile i crvljive.” Pazite, ovo je bilo 1914. dakle pred 101 godinu. Isti problem, ista pošast.

Donosi i načine borbe, ali, priznaje kako baš za maslinovu mušicu nema učinkovite zaštite. No, mogli bi tako nabrajati svašta, ali mislim, da vam neće biti žao ako podijelim s vama Marčićeva razmišljanja. Pa, pročitajmo zajedno:

“Da se masline uzmognu sa uspjehom obraniti od raznih neprijatelja, treba dobro poznavati njihov postanak, razvoj i djelovanje, treba također poznavati sve prilike, koje im mogu biti u prilog ili koje mogu za njih biti nepovoljne. U mnogim slučajevima ne mari poljodjelac da se pobliže upozna s maslinovim bolestima i štetnicima; on ih rađe gleda obavijene u koprenu misticizma, a borbe proti njima temelji samo na predrasudama.

Nevjerojatno je koliko predrasuda imade još kod našeg težaka; one su duboko ukorijenjene u njegovom biću, te prolaze nepromijenjene od oca na sina, od generacije na generaciju, kao neka tajna ostavština, te se i kod prividno inteligentnih težaka nalaze uvriježene. Ove predrasude su najglavniji razlog radi kojega se poljodjelci nerado laćaju posla oko tamanjivanja maslinovih štetnika jer si oni umišljaju, da bi ih samo koja vrhunaravna akcija mogla uništiti. U ovim slučajevima će mnogima izgledati naš težak ne samo konservativan, veća fatalista i skeptičar; on, doduše ne bi hotio da to bude, ali mu se je teško obraniti predsuda.

Eto našoj seoskoj inteligenciji široko polje plemenita rada – proučavati predsude u narodu i pobijati ih.”

I na kraju, i sami smo svjedoci da je ovakvih predrasuda donedavno bilo. Da su mnogi radili kako su radili njihovi stari. No, čini nam se da je maslinarstvo doživjelo veliki uzlet u zadnjih petnaestak godina. Možda baš zahvaljujući onoj staroj koju odavno izreče stari dobri Ciceron – Historia est magistra vitae!

Italija je prednjačila

U vrijeme pisanja ovih članaka, masline su bile posađene u Italiji na 2 328.390 hektara, Španjolskoj 1 397.109, u Grčkoj 300.000 hektara, u Turskoj 200.000, u Francuskoj 100.000, u Alžiru 65.000, u Austro-Ugarskoj 33.000, u Rusiji 60 hektara, u Sjedinjenim Državama 18.000, u Argentini 274 hektara. Turska je prije balkanskog i tripolitanskog rata proizvodila oko 700.000 mct ulja, a otok Kreta 250.000.

Iz časopisa Maslinar, br.35.

Previous
Next
Previous
Next