Čekajući laku godinu

Od ovoga broja za Maslinar piše naša uspješna i nagrađivana maslinarka, Nicoletta Balija. Postoji li laka maslinarska godina, pita se Nicoletta, napominjući da bez truda nema uspjeha

Trava nam se još zeleni, ali i to sve manje kako vrijeme odmiče. Ako ne padne kiša, opet će netko i ovu godinu proglasiti ‘najsušnijom u prošlom stoljeću’, po ne znam koji put. Čekamo i molimo se da se bar deset mirakula ostvari, i to svi odjednom: da kiša padne i to obilno, da se cvat rastvori u svoj svojoj ljepoti, da pada i da dobro namoči, ali ne tuča, i da poštedi cvjetove, da ne dođe moljac, da se digne lagani povjetarac i da iskre krenu frcati od masovnog vođenja ljubavi po maslinovim grančicama, da se dignu temperature, da ne bude muhe…

Sami smo odgovorni
Neskromni smo u našim traženjima i voljeli bi, kao i svi poljoprivrednici, da nam godina bude laka, klima blagonaklona i berba bogata. A tko uopće pamti koje je godine zadnji put bila ta famozna laka godina? Ja ne sigurno, a možda ni stariji među vama. Nikad nisam ja mog nona čula da je ikad kazao išta sličnoga „o blago nama, ovo je lito pošlo sve kako rabi“. Uvijek mu je nečega bilo previše, a nečega premalo. Pitam se je li ijedan poljoprivrednik uspio u svom radnom vijeku takvo što reći! Čini se da je ipak istina da poljoprivreda nije laka, i da lake godine nisu predviđene pravilnikom. I griješi svatko tko misli da će biti na miru čim prođe „i ova teška godina“. Ljudi moji, pa zar nam nije svaka takva? Neke zaista jesu teže, ali što zbog jednog, što zbog drugog razloga, složit ćete se da to treba uzeti kao pravilo, a ne kao iznimku. Inače bi svatko bio poljoprivrednik, i ne bi ljudi bježali od motike kao od kuge. Međutim, najveći naš problem je u onim godinama kada je sve u granicama podnošljivosti, kada imamo normalne probleme u normalnim razmjerima, a mi uspijemo čak i tada naći nešto, dlaku u jajetu, neku grešku, majke prirode naravno, nikad našu. Kada ste vi čuli poljoprivrednika (ili maslinara) koji javno priznaje da je kasno reagirao i da je trebao prije pobrati kupus, ili bolje kontrolirati nalet muhe, da je kasno krenuo s berbom? Čula samo puno žalopojki i razgovora u kojima se krivnja za vlastite greške prebacuje na „vremenske neprilike“. Bježite od takvih ljudi, od njih ne možete dobiti ni iskren savjet, ni podršku, s vama neće podijeliti ništa korisnoga niti će vam pomoći riješiti probleme. Kako i bi, kad oni nikad nisu zgriješili! Nepošteno. Još je veći grijeh kad se čeka da netko drugi riješi naše probleme, npr. struka, agronomi… Oni nam mogu pomoći (pomoć = def. radnja kojom se olakšava rad, stanje ili položaj drugoga) ali ne mogu uraditi posao umjesto nas.

Spremni na sve
S druge strane nam se ponekad takav negativan pristup jednostavno nameće, jer nikome nije zanimljiv razgovor u kojem se na nešto ne žalimo, u kojem nije izgubljen sav urod grožđa ili jagoda, ili je sve tuča potukla. Nažalost, živimo u takvoj okolini i u takvim vremenima u kojima je samo negativna vijest senzacija i samo to hrani mase, tuđa nesreća nam daje privid da je nama dobro. Privid. Pitam se, gdje li su nestale priče o uspjesima, o inovacijama, o postignućima, one priče za kojima mnogi ljudi koje poznajem žeđaju, gdje su? Tuđi rezultati koji nam svima mogu biti inspiracija i pomoć, gdje su? Ne dajte da vas mase ponesu. Trebaju nam, meni i vama, priče iz kojih možemo naučiti, spojiti se s kolegama ili stručnjacima, zašto ne, i iz drugih područja, podijeliti s njima svoja saznanja i iskustva. Gdje bi mi bili danas da nam naši očevi i djedovi nisu prenijeli svoje znanje i iskustvo? Priznajte, ne bi ni kapi ulja okusili.
I dok uživam u svježini koju je donijela ona kiša s početka teksta (eh, da je bar malo više palo!), razmišljam što nas čeka u narednoj maslinarskoj sezoni. Cvjetne su rese kod nas u Istri tek provirile, još nisu spremne rastvoriti latice. Želimo si da nam ne bude svih onih pošasti iz prošlih ljeta, ali ne budimo naivni, radije budimo spremni na sve, da nas ne iznenadi. Da, spremimo se, koliko je moguće ili barem psihički, i na mega popularnu talijansku bakteriju, da ne bi poslije bilo ‘nismo znali ni da postoji’. Najviše bi si ipak trebali poželjeti da nam um i oči budu otvoreniji i ruke snažnije. Sve ćemo drugo lako.

 

Iz časopisa Maslinar, br.34.