Početkom 20. stoljeća jaglac je dovezen u Europu iz Kine. Cvate od veljače do svibnja, a u rano proljeće nalaze se samonikli grmići žutog cvata u većim skupinama po sunčanim padinama i obroncima. Većini sorti pogoduje vlažnije tlo bogato organskim tvarima te sunčan i polu sjenovit položaj.
Jaglac se uzgaja kao jednogodišnja biljka i kao trajnica, u vrtu ili kao sobna biljka, a boja cvjetova može biti bijela, žuta, ružičasta, vatreno crvena do zagasito crvena. Zahtijeva obilno i često zalijevanje, a ocvale cvjetove treba uklanjati da se produži cvatnja na dva do tri mjeseca.
Ova biljka koristila se za ublažavanje upala mišića, reume, gihta, glavobolje, nesanice i zubobolje.
U keltskoj tradiciji jaglac je poznat kao cvijet sigurnosti i zaštite pa su ga druidi koristili za zaštitu od zla, a jaglaci na pragu kuće pozivali bi vile da blagoslove kuću i njene stanovnike.
