Kako je malo ledeno doba uništilo venecijanske masline

Povjesničar Maslinara Željko Krnčević istražio je povijest venecijanskog maslinarstva i došao do jako zanimljivih rezultata

 

Dragi moji maslinari, evo nam i treće godine u koroni. Budimo optimistični i nadajmo se da je sve to u kraju, ali, ne daj Bože gorega zla. U prošlom broju smo pisali o maslinarstvu u Veneciji, a s tom nastavljamo i u ovome broju. 

Ekspanzija u srednjem vijeku

Ulazeći u povijest venecijanskog maslinarstva, otići ćemo, kao što smo već pisali, duboko u povijest, zalazeći u duboke korijene. Arheološki i književni dokazi upućuju, zapravo, na to da se maslina uzgajala već u rimsko doba. Smišljeno su u tu svrhu koristili posebne mikroklimatske pogodnosti određenog područja. Tako su iskoristili i ono što u tom pogledu mogu pružiti obale jezera Garda i brežuljkastog područja okolice Venecije. 

No, što se tiče ove regije, veću je ekspanziju maslina doživjela početkom srednjeg vijeka, pa zahvaljujući čak i promjeni klime. Maslina je, naime, bila zaštićena posebnim pravilom sadržanim u Ediktu langobardskog kralja Rotarija (643. godine), koji je kažnjavao svakoga tko je nanio štetu usjevima. Poticaj za širenje kulture masline bio je, međutim, djelo redovnika koji su maslinu širili na nova područja. Njima je to trebalo i zbog povećanja potražnje ulja u okviru njegovih novih liturgijskih vrijednosti. 

Svjesni smo mi i toga kako su u vremenima o kojima pričamo i u našim krajevima redovnici, posebice benediktinci, donosili nova znanja i nove prakse o svemu, pa tako i o maslinarstvu, koje je bilo itekako važno u svakodnevnom životu. Da sad o tome ne pišemo, znamo, naučili smo to. Tako su redovnici iz samostana Santa Maria in Organo, na primjer, promovirali uvođenje masline u Valpantenu već na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće. 

Teritorij Monselice je, recimo, u 10. stoljeću bio prekriven maslinicima zahvaljujući intervenciji benediktinki samostana San Zaccaria, koje su u neposrednoj blizini posjedovale dvorište. Slično, brežuljkasto područje koje okružuje lokalitet Angarano, koji je trenutno dio općine Bassano, zabilježio je prisutnost maslina zahvaljujući akciji redovnika vicentinskog samostana svetih Felice i Fortunata, privućeni blizinom i jako povoljnim položajem padina.

Maslinski bazen

No, baš kao i danas i u minulim stoljećima, upravo su se obale Garda mogle pohvaliti lijepim nasadima masline. Povoljno tlo, zajedno s karakterističnom mikroklimom tog područja, učinila je Gardsko jezero povijesnim “maslinskim bazenom” itekako poželjnim za glavne samostane tog vremena: 1194. godine više od dvije trećine parcela u vlasništvu veronskog samostana San Zeno su se uzgajali ili samo sa stablima maslina, ili sa stablima maslina i plemenitom lozom.

Kao što je i za očekivati, crkvenom maslinarstvu ubrzo se pridružilo svjetovno maslinarstvo. Ajmo sad do područja Trevisa. Tako doznajemo iz općinskih propisa donesenih tijekom 13. stoljeća da su zemljoposjednici bili prisiljeni saditi masline na područjima gdje je bio moguć uzgoj. Znači, jednako kao i u našim dalmatinskim gradovima, kao što znamo Splitu, Šibeniku i drugima, gdje se vodilo itekako računa u maslini i ulju. Normalno da je isto tako bilo i u susjednoj nam, današnjoj Italiji.

Neki arheološki nalazi upućuju na to da se radilo upravo o podnožju Trevisa. Zapravo, ulje nije bilo samo izvor hrane, već je predstavljalo i dragocjenu sirovinu za mnoge zanatske procese. Danas nam je, neću reći nezamislivo, nego jednostavno o tome ne razmišljamo, jer nas čeka sve na gotovo, ali maslinovo ulje je nezaobilazno u mnogim stvarima.

Iz novog broja časopisa Maslinar

Kupite časopis

Previous
Next
Previous
Next