Kolumnistica Maslinara Nicoletta Balija piše o postkoronskom razdoblju u kojem bi i dalje trebalo ustrajati s onim “ostani doma”, kad je riječ o kupnji domaćih proizvoda
Nije samo maslina procvjetala. Evo, i nas je proljeće zateklo u nekom drugom raspoloženju. Smireno i obnovljeno otvaramo latice i izlažemo se svijetu. Koliko smo samo čekali ovaj trenutak slobode! Ova nas je karantena zatvorila svih u domove, a nas sretnike i u maslinike. Spriječeni da svoje vrijeme provodimo drugačije, masline su katalizirale svu našu pažnju. Mazili smo ih i brinuli se, pobrojali grančice, sjeli ispod krošnje, pojeli marendu, meditirali, odmorili. Sada kada je sve završilo, možemo uživati u njezinom cvatu zajedno sa svima onima koji se odluče krenuti prema moru u potragu za svježom i čistom arijom.
Vjetar u leđa
Još je rano da bi smo mogli reći hoće li ova bogata cvatnja značiti da ćemo imati puno maslina i hoće li na kraju uopće biti puno ulja. Prerano je za ta nagađanja, ali utješno je vidjeti da je ove godine priroda na našoj strani. Daje nam nadu da će se ova grbava godina ispraviti. No čini mi se da ćemo se mi maslinari, za razliku od ostatka poljoprivrednoga svijeta, ipak morati malo više pomučiti. Dok je prodaja voća, povrća, žitarica i općenito namirnica u porastu, što na kućnom pragu, dostavom ili kod raznih udruženja koje su proizvođači osnovali, ulja i dalje ima napretak.
I bit će ga.
Dok se restorani ne otvore, pa dok se odgovorni ne odluče nabaviti pravoga ulja, to će ulje i dalje stajati u našim bačvama. A ako je i u okolnim zemljama situacija slična, s mjerama štednje koje će svi pokušati primijeniti, mnogi će odustati od ove skupe namirnice i okrenuti se jeftinijim uljima.
Zato, koliko god sretni bili zbog obilne cvatnje, nemojmo likovati dok ne osmislimo kako pokrenuti cijeli uljarski sektor, da se ne bi dogodilo kao s neretvanskim mandarinama, da nam bude povoljnije ostaviti masline na stablu, nego ih brati.
