Kolumnistica Maslinara, Nicoletta Balija piše o klimatskim promjenama koje i maslinarima uvelike pušu za vratom te ističe da moramo i možemo bolje.
Pišem vam dragi moji na prvi dan ljeta. Još se današnja sparina nije povukla. Evo tamo u daljini, umjesto otoka, vidim u zraku lebdi more koje se isparava i u kojem se sjaje kristali soli u daljini. Cvjetovi su na resama osušili i sitne se maslinice počinju nazirati iz cvjetnih čašica kako se tako mlade bore da izdrže ove vrućine bez okrijepe. Baš kao i mi. Cvatnja je nekako idilično prošla u postepenom rastu temperatura, s nježnim povjetarcem koji nas je hladio i obmanjivao da će ljeto, baš kao i nekada, polako doći. A došlo je ljeto, odmah, i to iznenada koji dan prije vremena. Nekad se točno znalo kad će proljeće, a kad ljeto, a danas su te granice postale nevidljive, izbrisane i sve se može očekivati u mjesec dana na razmeđu godišnjih doba. Neizvjesnost je čini se postala glavna odlika našeg vremena.
Imamo plodove
Srećom, imamo plodove. Bar tamo gdje ih tuča nije potukla. I tako se sad možemo mirno povući u hlad i čekati u miru naredna četiri mjeseca. Malo ljetne rezidbe, i razonode, da previše ne opustite noge i ruke, ali sve drugo bi trebalo biti kako treba. A zapravo smo svi svjesni da ništa, a baš ništa nije kako bi trebalo biti. Naslovi u novinama vrište i stranice nas velikim tiskanim slovima plaše grotesknim napisima o klimatskim promjenama, o kontinuiranom porastu CO2 u atmosferi, o plastici u moru i oceanima, u ribama, o suši i o poplavama, o epidemiji bakterijskih bolesti, o naglom rastu razine mora, topljenju ledenjaka… ne, zapravo ništa lijepoga. Znamo mi dobro što i gdje griješimo, i kako bi mogli pomoći sebi i budućim naraštajima. No lijeni smo. Ta naša neizvjesna vremena od nas traže sve više napora, truda, razmišljanja, sudjelovanja, na koje nismo spremni. Primjerice, već više od stoljeća koristimo plastične jednokratne čaše, tanjure, plastičnu ambalažu i odjednom se čini velika žrtva ostati bez sve te komocije i lakoće življenja: nit moraš čistit, nit moraš prat. Bacali smo desetljećima smeće sve na jedan kup, a sad nas komunalna društva prisiljavaju na odvajanje, novi zadaci, novi napori, a sve zato jer smo do sad zabušavali. I ne samo to, nego još i govore u Europi kako će nam zabranit koristiti plastičnu ambalažu, i čaše i tanjure za jednokratnu upotrebu do 2021. godine. Ljudi moji, to je praktički sutra! I evo nedaća za našeg čovjeka.
Više u časopisu Maslinar dvobroj 58/59, lipanj/kolovoz 2019.
