Kolumnist Maslinara Sinaj Bulimbašić ističe kako smo poljoprivredne savjetnike i agronome zatvorili u kancelarije, a na terenu nema nikoga.
Lipo je čut i čitat priče, kako mali poljoprivrednici godišnje u svijetu proizvedu više od dvije trećine ukupne proizvodnje hrane. Godišnji rast potrošnje hrane planira se za 16 posto, naravno u svijetu, ali zato kod nas u Hrvatskoj planira se uvoz poljoprivrednih proizvoda godišnje za oko 20 posto. Od ulaska u EU, što europskih, a što hrvatskih sredstava podijelili smo poljoprivrednicima na desetke milijardi kuna za razvoj i konkurentnost poljoprivrede, a poljoprivrednika je iz godine u godinu sve manje, a proizvodnja nam se smanjuje u dvocifrenim postotcima.
Kvaliteta raste
Istina, tu je kvaliteta koja nam raste, ali tko „šljivi“ kvalitetu poljoprivrednih proizvoda u trgovačkim centrima, kada je narod, koji je još ostao od egzodusa, sve siromašniji. U Hrvatskoj je registrirano preko 150.000 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koji obrađuju – rade na oko milijun hektara zemlje, a s proizvodima ne zadovoljavamo potrebe niti za polovicu ukupne potrošnje hrane u Hrvatskoj. Di, na što i zašto smo onda potrošili taj silan novac, za koji smo mogli izgraditi na stotine bolnica i staračkih domova? Za razvoj poljoprivrede, sigurno nismo. U Hrvatskoj djeluje 350 različitih zadruga i preko 150 raznoraznih poljoprivrednih udruga. Mnoge od njih imaju i po stotinu zadrugara – članova poljoprivrednika, a zadruga u svom vlasništvu nema ni jedne škare ni pilu, niti nožić za navrtanje. A zamislite da zadruge i udruge imaju desetak trimera za kosidbu trave raznih jačina, da imaju motorne pile i pumpe za polijevanje maslina, tresače za berbu maslina, motokultivatore koje bi po povoljnim cijenama iznajmljivale svojim zadrugarima, članovima i ostalim poljoprivrednicima.
Više u časopisu Maslinar dvobroj 58/59, lipanj/kolovoz 2019.
