Kolumnistica Maslinara Nicoletta Balija piše o još jednoj teškoj maslinarskoj godini i predlaže agroforestry, odnosno kombinaciju uzgoja kokoši i divljih šparoga u masliniku, koja bi morala biti osuđena na uspjeh
Počela je jesen i već smo zaboravili na ljeto: oprala nas je obilna kiša, spustila temperature, raspuhala grane kao da nas budi iz ugodnom toplinom obvijenih jutara i daje nam na znanje da je vrijeme za ustati i krenuti. Kamo? U maslinike, u kontrolu… ne znam vi, ali mi u Istri obilazimo maslinike i sve se nadamo da ćemo u sljedećem obilasku vidjeti koju granu više kako se objesila prema tlu. Ali ništa. I nisam sad pesimistična, nego istina je, maslina baš i nema ove godine. Moguće je da je alternativna rodnost, moguće je da je kiša u proljeće isprala pelud, moguće je da je tako moralo biti. Ono što je na granama, to je srećom zdrav i lijep plod, ali što ćemo prodavati dogodine? Sretni su oni kojima je ostalo prošlogodišnjeg ulja.
Teška godina
Sjećam se prve kolumne, pisala sam o lakim i teškim godinama, o tome kako zapravo ni jedna godina nije laka, i kako su sve donekle teške, sto je razloga i sto nas muka muči, ali nikad nismo zadovoljni. Eto, trebala se dogoditi jedna ovakva godina pa da zahvalimo prirodi za sve one prethodne, kada smo ulagali isti trud kao i ove godine, ali vidjeli smo i bogat urod, plodove kako pretežu grane, bogatstvo prirode. Neki govore kako im fali više od šezdeset posto ploda. A nije bila suša, nije bilo muhe, na onim temperaturama malo tko je od nametnika preživio, sve su okolnosti bile idealne, osim one prve, na samom početku koja nam je odmah pomiješala karte na stolu.
A šta sad? Nije ovo pekara pa da možete pojačat proizvodnju kad zafali. Čitam malo što se događa u svijetu maslinarstva: Kinezi intenzivno gaje odnose sa Španjolcima, uče i vježbaju, i spremaju se osnovati svoj prvi službeni panel. Jednostavno rečeno, rastu, žele postati neovisni u ocjenjivanju ulja, i možda se varamo, ali s obzirom na površine koje posjeduju, mogli oteti primat Španjolskoj. Treba li nas biti strah? Možda i ne, ionako nas ne plaše njihova prostranstva, mi jednostavno i ne možemo razmišljati o konkuriranju na toj razini. Malo bliže, Turci se hvale kako im slijedi rekordna berba – zadovoljni trljaju ruke, očekuju izvrsnu ekstra djevičansku kvalitetu i već znaju tko će im otkupiti ulje.
