Željko Krnčević, povjesničar Maslinara, piše o zanimljivim starim lunjskim pravnim praksama prema kojima vlasnik zemljišta nije nužno bio i vlasnik stabla masline koje je na tom zemljištu raslo
Evo nam i još jedne veljače. Privrtače. Jedinog ženskog mjeseca u godini. Zima nam pomalo odlazi, dan je već duži, sokovi su pred buđenje, tu su negdje, spremni čekaju. Zaokružit ćemo maslinarsku godinu, vidjeti gdje smo, što smo napravili, gdje pogriješili, što treba ispraviti da uje bude bolje, da našoj maslini pružimo koliko god možemo. A da nam ona ka’ dobra mater sve to vrati i raširenih ruku nas dočeka. Krenimo tako svi zajedno u još jednu, nadajmo se, lijepu sezonu tetošenja masline.
Lunjsko područje
A kao što uvijek kažemo, tako je već stoljećima, pa evo i tisućljećima. Maslinarsko kolo se okreće, a oko masline se od iskona vrte priče, legende, donose se propisi i zakoni.
Tako ćemo ovaj put otići do Luna na Pagu, gdje se nalaze svima nam poznate stoljetne krasotice. Vile među maslinama. Jer, kako vrijedne žene s Paga rade svoju nadaleko poznatu čipku, tako se i vrijeme poigralo s lunjskim maslinama pretvorivši ih u čipku – čipku plemenitog drva, boje i užitka za oči. Pa pročitajmo samo djelić onoga o čemu nam ove ljepotice pričaju. Počujmo šum njihovih krošnji kroz koje prolaze i nježni lahor i snažna bura.
I tako već stoljećima. Još od vremena Petra Krešimira IV., najstariji srednjovjekovni pisani izvori spominju da naselje Lun i njegovo područje pripadaju rapskoj komuni, iako je Lun geografski dio otoka Paga.
Ovo područje ne spominje se u Statutu Rapske komune, moguće zato što je to područje, obraslo šumom i velikim brojem divljih (nekultiviranih) maslina, bilo nenastanjeno.
Danas to područje ima status botaničkog rezervata na kojem na velikoj površini rastu samonikle divlje masline – mastrinke, koje je kako kroz stoljeća, tako i danas, moguće cijepiti i kultivirati.
Područje Luna nam je vrlo zanimljivo jer se tu razvilo običajno pravo koje je omogućilo da vlasnik zemljišta i stabala maslina ne moraju biti iste osobe, što nam i nije baš poznato u drugim krajevima. Naime, onaj tko je cijepio divlju maslinu stjecao je vlasništvo nad cijepljenim stablom (stupom) divlje masline.
Srednjovjekovna statutarna pravna uređenja u Istri, sjevernom Hrvatskom primorju i Dalmaciji slijedila su naturalis ratio (prirodno mišljenje), koje je prethodno izrazila klasična rimska sudska praksa, da zemljište (solum) i sve što se nalazi s njim trajno spojeno na površini (superficies) čini nedjeljivu pravnu cjelinu: superficies solo cedit.
Ulomak teksta objavljenog u 44. broju časopisa Maslinar.
Maslinar potražite na svim kioscima ili ga naručite na linku Časopis.
