Povjesničar Maslinara Željko Krnčević za ovaj je broj otišao u davnu Veneciju, otkrivši kako nije bila bogata maslinama
Eto, dragi naši maslinari, još je jedna maslinarska godina za nama, opet su neki sritni i zadovoljni, a oni drugi nesretni zbog slabog uroda. Mi smo ovaj put zavirili malo u bogatu prošlost slavne i moćne Serenissime, velike sile, kojoj smo, eto, zahvaljujući raznim okolnostima i mi četiri stoljeća pripadali. Baš sam prije neki dan bio u Veneciji. Pa promislim, Bože, lijepo li je, kako je tek moralo biti u onim najsjajnijim vremenima. Kad je bila na vrhuncu svoje moći. Pa promislim koliko je „našega“ ugrađeno u svu tu ljepotu, raskoš. No, takva je cijela povijest, uvijek ima i onih „gori“ i onih „doli“.
Duboki trag
Htjedoh samo kazati, kako je, htjeli neki od nas ili ne, Venecija ostavila velikog traga na naše krajeve, u kojima je, kako rekosmo bila puna četiri stoljeća. Pa tako, naravski i u maslinarstvu. Iako, u samom gradu nema nekih većih ostataka koji bi danas upućivali na maslinu ili ulje. Barem onih vidljivih. Zato bi se svakako valjalo „zavući“ u arhive i knjižnice i zasigurno bi se našao niz maslinarskih i uljarskih poveznica Venecije i Dalmacije.
A zamislite kolike su bile potrebe Venecije za maslinovim uljem. Koje se nije koristilo samo za prehranu (da ne donosimo podatke o broju stanovništva, vojske, vojnog i civilnog brodovlja …). U najmanju ruku trebalo je i za rasvjetu. U svim tim potrebama, naši su krajevi odigrali važnu ulogu i u izvozu ulja u Veneciju. A veze su duboke. Osim svih onih naših humanista i mislioca, Veneciju su kao glavni grad obilazili mnogi. Dovoljno nam o važnosti Hrvata govori Riva degli
Schiavoni. Dobila je ime po Hrvatima sa istočne obale Jadrana, koju su Mleci zvali Slavonia ili Schiavonia – tu su se sidrili sa svojim trgovačkim brodovima, a tu su imali i svoje prodajne štandove. Ovo je u stvari bio najbolji dio venecijanske luke, zbog blizine središta političke moći Venecije, Trga svetog Marka. Možete zamisliti „naše“ kako dovoze plodove i robu među kojima i masline i ulje.
Niz zakona
U svim tim stoljećima Venecija je donijela i niz zakona i članaka u Statutima o uzgoju masline i čuvanju maslinika i polja općenito. Misleći pri tome novim pristupima poboljšati i maslinarstvo. Nema većeg grada ili komune koja je u srednjem vijeku postojala, a da u (ako je sačuvan) svom Statutu ne bilježi i članke o maslinarstvu. Stvarno se o tome vodilo računa. Ali, da se ne ponavljamo, oni koji nisu pročitali, nek zavire u arhivu Maslinara.
Za samu Serenissimu sve ovo oko ulja bilo je i važnije jer u svojim lagunama nije ni imala uvjete za uzgoj maslina. Uzgoj maslina u Venetu vjerojatno su uveli rimski doseljenici.
Najraniji pisani zapisi datiraju iz srednjeg vijeka. Prvi zapis potječe iz popisa imovine (1263.) okrutnog tiranina Ezzelina da Romano. Inventar dobara zapravo uključuje nekoliko stabala maslina na području Vicenze. Drugi zapis datira iz 1352. godine, kada je Ildebrandino, biskup Padove, dajući investituru, svećeniku Poveu Del Grappi ponudio 15 stabala maslina i dvije parcele zemlje. Zamislite, u jednom inventaru 15. stoljeća (1431.) ta stabla se još uvijek pojavljuju. Drugo svjedočanstvo (1500.) pripovijeda da su svi veliki gospodari voljeli ulje iz Verone, koje su koristili kao preljev za salatu. Znači, i u ono doba je bilo zahtjevnih gurmana koji su
svoje gastro gušte zadovoljavali na profinjene načine.
Tijekom stoljeća uzgoj maslina se kao i svugdje i uvijek suočavao sa usponima i padovima. Naravno, i u crkvenoj zajednici maslina je bila cijenjena kao hrana, koristila se za rasvjetu i za kult, ali se također kontinuirano nosila s razdobljima recesije.
Ulomak teksta iz novog broja časopisa Maslinar
