Temelji maslinarstva | Ulje iz osmanlijskih uljara

Povjesničar Maslinara Željko Krnčević istražio je kako su se u mletačko-osmanlijskom suživotu u 16. stoljeću u Dalmaciji prerađivale masline i radilo ulje

I ETO, PROĐE I OVA MASLINARSKA GODINA. UJE U KONOBI, MASLINE MIRUJU, ČEKAJU RIZANJE, GNOJENJE, HRANJENJE, NAŠU LJUBAV I POSVEĆENOST. A one će nam, uz naš trud, uzvratit lijepom, nježnom i mirišljavom tekućinom koja već stoljećima, pa i tisućljećima “svitli, liči i hrani”. Dakle, mogli bismo reći – od iskona. A tako bijaše i u mirnim i u nemirnim vremenima. Onim ratnim, kad su masline bile rezane i paljene zajedno s lozom i ostalim Božjim darovima, ali i poratnim, malo mirnijim, češće pod raznim okupacijama nego
u našim rukama.

Živjeti suživot

A da se vratimo na naše maslinarstvo, zagrebimo u prašnjave arhive i doznajmo što se pred nekoliko stotina godina, vezano uz maslinarstvo, događalo na području Grada Skradina i obližnje mu ljepotice Krke. U osmanlijskom posjedu, a u neposrednoj blizini Serenissime. Recimo i to da je iz Skradina rodom bio i Rustem Paša, jedan od važnijih ljudi Carstva, kojeg smo upoznali u seriji o Sulejmanu Veličanstvenom.

Vrijeme mletačko-osmanlijskog susjedstva u našim krajevima gotovo u pravilu se prikazuje kao razdoblje sukoba, nemira, nesigurnosti, prelaska kršćanskog stanovništva na mletački teritorij. No, kao i u svim sukobljavanjima, u nekim mirnijim vremenima trebalo je i živjeti suživot, pa čak i surađivati. Pa i u onome što je donosilo prihode. Tako je bilo i u onome čega se dotičemo u našem maslinarskom interesu, a to je u ovom slučaju, nazovimo ga, mlinarski obrt.

No, interesantno, u današnje vrijeme, točnije, u vrijeme druge polovice 20. stoljeća, ne možemo govoriti o mlinovima za masline na vodeni pogon. No, sudeći po onima na rijeci Ljutoj u Konavlima, kojih je krajem 19. stoljeća bilo nekoliko i koje su se koristile do kraja II. svjetskog rata, i onima na Jadru u Solinu, zasigurno su i ostale rijeke primorja Južne Hrvatske korištene za mljevenje maslina.

Jer, pošto su se u većem dijelu dalmatinskog zaleđa (koje je u našem skradinskom slučaju u stvari skoro pa na moru) nakon osvajanja osmanlijskih vojski gotovo svi vodeni resursi našli na njihovom teritoriju, bila je velika potreba za mlinovima, kako za žito, tako i onima za masline. Istraživanja mletačkih izvora nam govore da je stanovništvo mletačke Dalmacije nosilo žito i masline na preradu preko granice, u Kliški sandžak.

Ulomak iz teksta objavljenog u 43. broju časopisa Maslinar.

Za više informacija o maslinama i maslinarstvu, pretplatite se na časopis Maslinar.

Previous slide
Next slide