Kolumnist maslinara Sinaj Bulimbašić odgovarajući na pitanje iz naslova ističe kako nas Europa treba da bi plasirala svoje nekvalitetne proizvode.
Siromašni su uvijek bili deponij za najlošije, najnekvalitetnije i najkontaminiranije namirnice iz takozvanih bogatih i kulturnih zemalja. I eto odgovora na pitanje zašto nas Europa treba. Zato da bi plasirali u Hrvatsku sve ono što im ne treba, što nije kvalitetno ili im je jednostavno višak.
Skupe kontrole
Da bi Europa uspjela u svojoj namjeri, ona prvo mora, prvenstveno niskim cijenama, ugasiti u Hrvatskoj sve kvalitetno, autohtono i posebno naglašavam zdravo, a što bi eventualno moglo konkurirati proizvodima iz nama nedostižnih „razvijenih“ zemalja. U tome i uspijeva, jer je hrvatski građanin financijski na koljenima, siromašan i ovisan o kupovini najjeftinije hrane, i ne razmišlja o njezinoj kvaliteti, a još manje o tome kako tim svojim postupkom uništava domaću proizvodnju i gura Hrvatsku u ekonomsku ovisnost bogatih zemalja.
Da bismo stavili naše ekstra djevičansko maslinovo ulje u prodaju, moramo skupo platiti kontrole kvalitete i zdravstvene ispravnosti, a ulja iz uvoza koja nalazimo na policama trgovina nemaju kontrole, uvažava im se „prateća dokumentacija“ zemlje izvoznice, a najvažnije od svega jest da su jeftinija od domaćih ulja. A naše bogatstvo leži upravo na regionalnoj proizvodnji hrane obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, utemeljenoj na tradicijskoj tehnologiji, a koja se ističe kakvoćom i izvornošću.
Najteži put
Po mišljenju mnogih najlošije su prošli proizvođači maslinovih ulja, našeg žutog zlata; već su određena priznanja dobili i kulen i pršut i sirevi, a ulje samo jednu zaštitu. No zato se „ekstra djevičanska“ maslinova ulja iz Portugala, Italije, Španjolske i Turske s brojnim međunarodnim certifikatima kvalitete i izvornosti, po cijeni nižoj i od sojinog ulja, smiješe i nude našim siromašnim potrošačima. Mnogi se, što vrijeme više odmiče, pitaju „što nam je to trebalo“ i nastavljaju, imamo Slavoniju, Liku, priobalje i sve što proizvedemo, ako zabranimo uvoz „smeća“, možemo po zlato prodati turistima. I često čujemo pitanje „jesu li hrvatski poljoprivrednici morali proći najteži put“ kako bi se političari dodvorili bogatima. Naši otočani ipak su od svih težaka izvukli najdeblji kraj, jer već ima puno sela na otocima u kojima živi samo nekoliko žitelja, a iz dana u dan takvih sela je sve veći broj, a sela u zaobalju postala su samo spavaonice „građanima“. I dok Europa od nas traži da smanjimo administraciju kako bismo se izvukli iz „gliba“, u našem Ministarstvu poljoprivrede još uvijek egzistira desetak raznoraznih agencija i još uvijek je na platnom spisku više od tisuću zaposlenih. Nazdravlje.
