Moramo se boriti protiv erozije i disperzije kišnice

Gori i nebo i zemlja. Ne mogu niš, ni po friški kruh ne idem dok se ne potroši zadnja feta. Jer koga je volja čekat red za kruh,  nismo mi navikli na to, zima nas razmazi, kad smo sami na cesti i u marketu, i još imamo vremena, a trgovkinje volje, razmijenit koju riječ. A sad ne samo da moramo čekati, nego ga i duplo platiti. Nego eto, već cijelu šetimanu prakticiram istu mantru: narežem kruh, namažem uljem, stavim da malo zagori, pa gore-dole par puta češnjakom da zamiriše, uzmem par pomidora, pa na sitne kocke, naberem ono čega imam, ili ono što je preživjelo, origana, bosiljka i mente, fino nasjeckam, zalijem sve s uljem bez zadrške, papra po volji, razmrvim fetu ili neki drugi svježi sir i voilà . Evo skuhala sam. Imam i onu verziju kad nije bilo ništa za ubrati, ni pomidora, ni trava, pa sam dvi tvrde nektarine fino narezala, zalila uljem, rastrgala mozzarellu, stavila par feta pršuta, bio je ponekad tu i neki omekšali avokado za dozu egzotike, koricu dva limuna i šaku kuhanog ječma, i dobar tek. Ne bi rekli, ali te nektarine, onako hrskave, daju posebnu notu, probajte.

Mali doprinos

Rekla bih da je to moj mali doprinos održivosti, ili drugim riječima, borba protiv inflacije, nepotrebnog zagrijavanja kuće kuhanjem, nepotrebne potrošnje vode, dakle štednja resursa, a na kraju, ipak najviše uštedim živce. A recimo da je s gurmanske strane sve zadovoljeno mirisima i okusima ljeta za stolom, lakoćom nabacivanja namirnica, ovisno o tome što se u datom trenutku nudi. Vrlo ležerno, ali i promišljeno.

A moramo se naviknuti razmišljati ekonomično, kriza je svuda oko nas. Osim one s energentima, s novcima, s podivljalim cijenama, kriza je i s vodom. Nismo u Istri imali redukciju vode dugo godina, točno deset, zaboravili smo kako je bilo. Evo nas opet, kiše ni u tragovima, sve je suho, ni one vlage u zraku nema koja bi navečer zarosila, navlažila list, suh je zrak, i korita rijeka, zemlja je raspuknuta i žedna, i maslina. I mi smo žedni normalnosti, žedni smo jedne banalno jednostavne, predvidive i sasvim uobičajene godine… baš kao krajem devedesetih, početkom dvijetisućitih. Kad su bile normalne količine turista, novaca, radnika, vode, normalne cijene, isključivo u kunama. Nemamo više ni nekih posebnih pretenzija vezano za urod, želimo samo da ne moramo baš svake godine rješavati krizne situacije. A suša je jedna od daleko ozbiljnijih. Ne samo zato što nas je zatekla sad, potpuno nespremne kao i dosad, nego jer smo sve svjesniji da ovo nisu iznimke, već fenomeni koji će postati sve učestaliji dok ne postanu normalni.

Potpuno nespremni

Nismo bili spremni na ovo. Ni sorte maslina koje su udomaćene u našim krajevima nisu bile spremne, genetski su neprilagođene suši. Pa stoljećima već žive na područjima gdje je padalina uvijek bilo, nekad i previše, u pravo vrijeme, a pitanje je stižu li se masline prilagođavati ovom brzinom kojom klimatske promjene mijenjaju okolinu u kojoj one žive. Pomalo se osvještavamo da je možda za nove nasade potrebno birati neke druge sorte, s južnijih geografskih širina. Maslina će preživiti, neće nju suša ubit, daleko od toga, no preživljavanje nije rješenje. Navodnjavanje je postalo i skupo, ali redukcija vode može i navodnjavanje ograničiti, osim ako nemate vlastiti izvor.

Apokalipsa je već tu: stotine tisuća turista više, potrebe sve veće u poljoprivredi, gospodarstvu, turističkim kompleksima, hotelima, aquaparkovima…. A vode isto kao i prije 30 godina. Neki su gradovi počeli ulagati u pročistače voda i počeli rješavati problem ako ništa drugo, barem svoje vlastite potrebe za navodnjavanjem i pranjem javnih površina, navodnjavanjem u poljoprivredi, a neki dobivaju čak i potpuno obrađenu pitku vodu. Chapeau. No svaka je kap bitna pa i mi možemo dati svoj doprinos da bi i naši mali životi na ovim prostorima mogli biti održiviji.

Borba za budućnost

Nismo nikad do sad imali potrebu, ali možda se u skorijoj budućnosti naviknemo graditi kuće sa sustavom prikupljanja kišnice koju bi, da sad imamo pune tankove, lako rasporedili bar za jedno dobro napajanje naših maslina. A u gradovima bi se sakupilo s krovova javnih ustanova dovoljno kišnice da bi svi parkovi mogli biti zeleni… Ta cijela je naša obala izgrađena na rimskim temeljima, a Rimljani su prije 3000 godina gradili svoja naselja na podzemnim cisternama u koje su sakupljali kišnicu. Zašto onda zatvaramo oči pred tim spoznajama? Ili priznajemo samo ono nasljeđe koje nam odgovara.

Problem je i tu puno dublji, a rješenja treba tražiti u različitim strukama, od arhitekata i projektanata niskogradnje, urbanista, agronoma i poljoprivrednika, politici i vlasti, kako bi to malo kiše što padne, u periodima kad nam to nije neophodno, sakupili a ne se njome razbacivali, kao da vode ima, kao da će vode uvijek biti. Jer neće. Ledenjaci se već tope nepredvidivom brzinom, a istraživanja su potvrdila da će u sljedeća dva desetljeća ledenjaci na Alpama u potpunosti nestati. Procijenjeno je da jednoj petini talijanskog teritorija prijeti dezertifikacija. To je tu…..preko puta.

Nije ova godina prva ovakva, sigurno neće biti posljednja. Kasnimo bar deset godina s uvođenjem rješenja za racionalno raspolaganje vodom, prikupljanje kišnice – jer rješenja postoje. Prevelik je već dio zemljine površine pretvoren u pustinju, osiromašen erozijom, sušom. Život je istrgnut s korijenom. Mi smo još u prilici da možemo utjecati na razvoj događaja, svatko u svom dvorištu i selu, boriti se za zelene politike, za pametno pošumljavanje, boriti se protiv erozije i disperzije kišnice i omogućiti budućim generacijama da žive ništa više nego kako smo i mi do sad živjeli. To će biti luksuz.

Sve drugo ćemo lako.

Nicoletta Balija

Ovaj sadržaj sufinaciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Maslinarski paket možete naručiti na sljedećem linku