Argentinska sorta zanimljive povijesti odlično je prilagođena umjerenoj i vrućoj klimi i otporna je na sušu i posolicu, ali je osjetljiva na verticiliozu i bakterijski rak
Španjolska kolonizacija Južne Amerike, točnije Argentine, započela je početkom 16. stoljeća. U to vrijeme, Španjolci su sa sobom donijeli različite sorte masline koje su potom posadili i započeli sa uzgojem maslina u Argentini. Kao najstariji dokaz tome spominju se Don Antonio de Ribera koji je donio masline iz Seville i Don Francisco de Aguirre 1562. godine u provinciji La Rioja, a unikatna klima i tlo u Argentini su se pokazali izvanrednim za uzgoj ove mediteranske kulture.
Nova sorta
Od maslina koje su Španjolci sa sobom donijeli tijekom godina se razvila nova sorta, nastala u divljini spontanim križanjem. Ta jedinstvena novonastala sorta masline je prva autohtona američka maslina, nastala klijanjem. Radi se o posebnoj sorti koja ima izvanredan omjer pulpe i koštice, a sastoji se od 6 dijelova mesa za jednu košticu. Ova nova američka, točnije argentinska, sorta masline je tada predstavljena kao nešto fenomenalno i sasvim novo u svijetu maslinarstva.
Uzgoj ove masline procvjetao je do te mjere da je španjolski kralj Karlo III. u 18. stoljeću, iz straha od daljnje reprodukcije konkurentne sorte i od straha za tržište maslinovog ulja, naredio da se posijeku sva stabla maslina u Argentini, Čileu i Peru. Ovo je mogao biti kraj uzgoja maslina u Argentini, ali su tamošnji maslinari tražili od kralja da im dozvoli barem jedno, dva stabla za osobne potrebe. Nije poznato da li su postigli uspjeh u tome jer iz tog vremena nema starih maslina osim jedne. Legenda kaže da je ta jedna maslina, smještena u Araucu, u pokrajini La Rioja, spašena od sjekire zahvaljujući gospodji Expectación Fuentes de Ávila na njezinoj farmi u Aimogasti. To je jedina maslina sorte Arauco koja je preživjela sječu koju je Karlo III. naredio. „Olivo Cuatricentenario“ je proglašena nacionalnim povijesnim spomenikom 1980. Pretpostavlja se da ju je posadio španjolski kolonizator Don Pedro de Alvarada sredinom 17. stoljeća. U Peruu ovu sortu nazivaju Criolla, a u Čileu Azapa. Uzgaja se najviše u Argentini i nije raširena u ostatku svijeta. Svrstava se u sorte dvostruke namjene. Stablo je srednje do jake bujnosti, ovisno o području uzgoja. Krošnja je otvorena i osnovne grane rastu koso prema gore dok su sekundarne i rodne grane nagnute prema dolje što Araucu daju izgled „vrbe“.
Bitna rezidba
Rezidba je izrazito bitna za pravilno održavanje zadovoljavajućeg omjera lisne i drvne mase jer bez nje Arauco ima tendenciju da ogoli grane. Listovi su veliki i izduženi, tamnozelene boje. Obilato cvate, cvjetne rese sadrže između 10 i 22 cvjetova, s velikim postotkom autosterilnih cvjetova. Preporučuje se saditi oprašivače u omjeru 10-15 posto. Kao najbolji oprašivači spominju se sorte Manzanilla, Arbequina i Pendolino. Plod je velik, jajolik i asimetričan, prosječne težine između 6-8 grama.
Arauco ne ulazi prerano u proizvodnju. Nije redovite rodnosti, a produktivnost je visoka. Odlično je prilagođen umjerenoj i vrućoj klimi i otporan je na sušu i posolicu. Slabe je otpornosti na hladnoću, a do oštećenja mladih izboja dolazi već kod temperatura nižih od -2 stupnja Celzijusa, što ga čini osjetljivim na mraz u rano proljeće. Osjetljiv je i na verticiliozu (Verticillium dahliae) i na bakterijski rak (Pseudomonas savastanoi). Randman ulja se kreće između 16-18 posto. Ulje je izrazito kvalitetno, veoma aromatično, izražene gorčine i pikantnosti te ukupnih polifenola.
Prema svemu navedenom sorta Arauco nije namijenjena nekom većem komercijalnom uzgoju, ali njezina povijest me zaintrigirala da i ja nabavim ovu posebnu sortu iz Argentine s koje sam prošle godine ubrao prve plodove Arauce u Hrvatskoj.
Toma Makjanić
Članak je objavljen u novom broju Maslinara koji možete naručiti na sljedećem linku
