Sinaj Bulimbašić, kolumnist Maslinara, osvrnuo se na najveću slabost naše države koju je razotkrila nesretna pandemija – ovisnost o uvozu
Puste šolde dajemo za poticaj poljoprivredne proizvodnje, za izgradnju novih nasada i pogona za preradu hrane, za stočarstvo i ribarstvo, za znanstvenike, za navodnjavanje, za izgradnju novih na certifikaciju, za ekologiju, za školovanje, a kad zagrmi i kad zatvorimo granice za uvoz, mi smo svi u strahu da ne ostanemo bez hrane.
Razotkrivena slabost
Je, dragi moji štioci, danas Hrvatska uvozi sve, od luka do meda, i, što je još najgore, slamu uvozimo. I kako mnogi
kažu: Nije svako zlo za zlo, već ima i nešto dobro, tako je i ova pandemija na vidjelo donila i svu slabost samodostatnosti u proizvodnji hrane. Svakodnevno vidimo i govorimo da nam puste hiljade hektara najkvalitetnije poljoprivredne zemlje ostaje neobrađeno, zapušteno, da nam u priobalju „stručnjaci“ na opožarenim i ne tako davno zapuštenim poljoprivrednim površinama siju bor.
Još uvijek tražimo svićom izlaz iz zatvorenog kruga – kako od države koja ovisi o drugim državama postati vridna nacija koja može
postati lider u izvozu najkvalitetnije hrane? Činjenica je da smo ovisni o uvozu stranih tržnih viškova maslinovog ulja
upitne kakvoće, stare proizvodnje, s deklaracijom „proizvod iz zemalja EU i drugih zemalja van EU“, naravno, po niskim cijenama. Dokle ćemo naše maslinovo ulje vrhunske kvalitete, priznato po cijelom svijetu, prodavati drugima po niskim cijenama?
Skraćena verzija teksta objavljenog u 64. broju časopisa Maslinar
Za više informacija o maslinama i maslinarstvu, pretplatite se na časopis Maslinar.
