Obitelj Matković s Pelješca vuče pomorske i vinogradarske korijene još iz 16. stoljeća, a njihova današnja vinska priča počinje 1997. godine, kada se Petar Matković, po struci inženjer strojarstva, vraća u rodno Potomje da bi obnovio i proširio stare obiteljske vinograde.
Danas obrađuju ukupno 4,5 hektara vinograda, a glavna sorta im je Plavac mali, koji se uzgaja na prestižnim položajima Dingač i Sutandrija. Upravo se hektar i pol vinograda nalazi na Dingaču, prvom zaštićenom terroiru u Hrvatskoj. Uz Plavac mali, u vinogradima rastu i Grk, Rukatac te Marselan – francuska sorta koja donosi zanimljiv kontrast tradicionalnim dalmatinskim vinima.
Njihova vina, poput L’amour i DiMare, osvojila su zlatne medalje na Sabatini 2020., a DiMare je za istu berbu 2021. osvojio i broncu na Decanter World Wine Awards u Londonu. Vinarija se nalazi u Potomju, najpoznatijem vinskom mjestu na Pelješcu, a vina se mogu probati u njihovoj kušaonici.
Vinariju Matković u novoj rubrici Maslinara u kojoj predstavljamo hrvatske vinarije predstavio je Petar Matković.
Kako su izgledali vaši počeci u vinarstvu? Što vas je motiviralo da se bavite ovim poslom?
Počeo sam se baviti ovim poslom 1997., imao sam par stotina loza starih i zapuštenih vinograda i veliku motivaciju da stvorim nešto svoje. Pa sam tako krenuo pretvarati šumu u vinograde. Malo pomalo loza je rasla i počela davati plod, a onda sam krenuo u ozbiljniju proizvodnju vina.
Što se sve promijenilo od vaših početaka do danas – u vašoj proizvodnji, ali i na svjetskoj vinskoj sceni? Koje su prednosti, a koji izazovi bavljenja vinarstvom?
U to vrijeme nije bilo puno privatnog vinarstva na ovom prostoru. Ljudi su uglavnom plod svojih vinograda koristili za vlastite potrebe ili davali poljoprivrednim zadrugama. Težak rad na padinama Dingača davao je moćna vina zbog kojih je 1961. taj lokalitet i zaštićen. Proizvodnja je bila drugačija, najčešće u otvorenim posudama, bez hlađenja. Danas je u Dingaču rad jednako težak – sve se i dalje radi ručno, rod je i dalje škrt, međutim tehnologija i znanje o proizvodnji su napredovali. Na ovim prostorima privatnih vinara je sve više, čime se podiže reputacija Pelješca kao jedne vinske regije. Znanje je dostupnije, a današnji samostalni vinar ga mora imati pregršt. Uz rad u vinogradu, konobi i prodaji vina, sada su tu i često mijenjajuća birokracija, pa još i marketing na društvenim mrežama – čovjek mora biti na sto strana. No sve je to dio zadovoljstva ovog posla. Rezultat truda kad-tad ispliva, a posebna je radost kada vidiš da ljudi cijene i uživaju u vinu koje stvaraš. Onda znaš da ideš u dobrom smjeru jer biti objektivan je jedan od izazova samostalnog vinara.
Postoje li danas trendovi u vinarstvu i koje biste izdvojili?
Trendove baš i ne pratimo pretjerano. Mi smo u malom mjestu, daleko od svega pa možda i dulje treba da trendovi dođu do nas… a dok dođu već i prođu. Većinom radimo po svome pa kome krivo, kome pravo.
Koje sorte preferirate u svojim vinogradima i zašto? Domaće ili strane sorte – što vam je bliže i zašto?
Sva vina radimo isključivo od ploda vlastitog vinograda, što je najbolji način za kontrolirati kvalitetu. Po broju trsova Plavac mali naravno zauzima najveći dio, no Plavac s padina Dingača definitivno preferiram iznad svih ostalih sorti – Grand Cru ovih prostora i zaslužuje svaki hvalospjev koji dobiva! Ipak, okušali smo se i u jednoj manje poznatoj francuskoj sorti – Marselan. Pokazao se kao izvrstan dodatak Dingaču u našoj kupaži DiMare, a osim toga i jedini u Hrvatskoj ga punimo kao monosortno vino L’amour koje je jako popularno u našoj kušaonici. Treća sorta koju imamo u vinogradima je također hrvatska – Grk.
Koje vino najradije pijete kod kuće i uz koja jela?
Kod kuće se najviše troši Plavac – gotovo iza svakog ručka, nekad i u obliku bevande. Ali vino je u svakom slučaju svakodnevnica. Pijemo i naša i tuđa vina, gdje god se ide, uvijek je suvenir par boca vina. Dingač, L’amour i DiMare najčešće pijemo navečer same, a nekad i uz dobar komad mesa, dok Grk može i prijepodne. Možda meni najdraža kombinacija je naš Prošek s mekanim pljesnivim sirevima.
Kako vidite budućnost hrvatskog i globalnog vinarstva?
Nadam se povećanju konzumacije vina – da vino bude nešto svakodnevno, ne samo u posebnim prilikama. Nažalost, statistika kaže suprotno, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu – potrošnja vina opada. Povijesno gledajući, u Hrvatskoj nikad nije bilo manje površina vinograda.
Koji su vaši kratkoročni i dugoročni planovi?
Grubo rečeno, plan je povećanje proizvodnje, ali svakako i rad na kvaliteti. Mali vinar mora imati kvalitetna vina i to je uvijek glavni cilj.
Što biste savjetovali nekome tko tek ulazi u svijet vinarstva?
Savjetovao bih da bude strpljiv i zaljubljen. U ovom poslu malo toga dolazi preko noći, a jedino što te motivira je ljubav prema vinu.
Novi broj časopisa Maslinar možete naručiti na sljedećem linku
