Samoniklo priobalno bilje otporno je na štetnike i klimatske promjene, sada je vrijeme za branje
Samoniklo priobalno bilje u Hrvatskoj bogato je zahvaljujući mediteranskoj klimi. Mnoge vrste su ljekovite i aromatične te se tradicionalno koriste u prehrani. Većini biljaka stanište je, na kršu, uz more i u makiji, prilagođene na suhu i posoljenu okolinu.
Najviše se bere u proljeće, iako je neko dostupno tijekom cijele godine. Mnoge od ovih biljaka izuzetno su zdrave, bogate nutrijentima i visokom sadržaju eteričnih ulja. Važno je znati vrstu prije branja i konzumacije kako zbog zaštite svog zdravlja a i kako ne bi brali upravo zaštićene vrste. Također valja voditi računa o čistoći područja na kojem se bere, što znači, izvan zone prometnica, tvornica ili gradilišta.
Divlja šparoga kao cijenjena delicija
Dok se u ostatku Europe uzgajaju, u priobalju Hrvatske, posebno u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji raste Divlja šparoga (Asparagus acutifolius). Ova samonikla biljka poznata i kao oštrolisna šparoga – cijenjena je delicija zbog svog intenzivnog, gorkastog okusa i ljekovitih svojstava.
Divlje šparuge rastu na osunčanim obroncima, uz more, suhozide, u kamenjarima, borovim šumama i šikarama. Prve šparoge, ovisno o području, počinjemo nalaziti sredinom veljače u zavjetrini i mjestima s puno sunca. Nakon kiša u ožujku i travnju traje prava berba i pomama za ovim zelenim izdancima. Beru se mekani dijelovi i lome na mjestu gdje stabljika postaje tvrda, tako da pucketa pod prstima.
Valja naglasiti kako se kod branja nikako ne čupaju s korijenom jer, ako se čini prekomjerno, to biljku može uništiti. Godinama ima i sve više berača koji sakupljaju sjemenke šparoga radi prodaje pa se nadamo kako ne “opeljuše” čitavu biljku već ostave određeni broj sjemenki na njoj kako bi se mogla dalje razmnožavati.
Među beračima ima dosta onih kojima je branje divljih špraoga pravi izazov i nerijetko kažu kako im je to draže nego sama konzumacija. Ima i onih koji rado posjećuju mnoge tradicionalne organizirane manifestacije temeljene upravo na šparogama.
Pripremljena jela na bazi šparoga smatraju se pravom gastro-delicijom. Fritaja s jajima spada u najjednostavnija jela. Šparuge se kratko prodinstaju na maslinovom ulju a mogu se dodati kobasice ili panceta te zaliju jajima. Tu su i pljukanci, istarska tradicionalna tjestenina, u šugu od šparoga i s kobasicama. Od njih se još pripremaju juhe i rižota, a mogu i s kuhanim jajima na salatu.
Zdravstvene prednosti divljih šparoga
Divlja šparuga pravi je čistač organizma nakon zime i svojevrsni vjesnik proljeća. Djeluju kao prirodni diuretik, potiču probavu i pomažu u detoksikaciji jetre i bubrega, snižavaju kolesterol, reguliraju krvni tlak.
One potiču izlučivanje tekućine što pomaže u čišćenju bubrega i jetere od toksina. Sadrže visok udio vlakana što pomaže zdravlju crijeva i potiče probavu. Niskokalorične su, a nutritivno bogate što pomaže u održavanju idealne tjelesne težine.
Za branje potrebna dozvola Hrvatskih šuma
Inače, za branje oštrolisne šparoge u državnim šumama potrebno je ishoditi dozvolu Hrvatskih šuma.
U Hrvatskoj su zaštićene i preostale vrste – tankolisna i morska (caklenjača) šparoga.
Druga gorkasta jestiva delikatesa je Bljušt (Dioscorea communis) poznata i kao kuka. To je samonikla povijuša penjačica iz porodice bljuštavki, a raste u listopadnim šumama i šikarama. Prepoznatljiva je po srcolikim listovima. Jestivi su mladi proljetni izdanci, odnosno vrhovi i spremaju slično kao šparoge, s time da su kuke nježnije.
Šparoga oštrolisne veprine također je omiljena u kulinarstvu ali, kao i bljušt zaštićena biljka u Hrvatskoj.
Oštrolisna veprina (Ruscus aculeatus) je zimzeleni grm, čest u primorskim šikarama i hrastovim šumama. Prepoznatljiva je po bodljikavim listovima i jarko crvenim bobicama. Dok su bobice otrovne za ljude, omiljena su hrana pticama.
Iako su mladi izdanci gorčeg okusa od uobičajene oštrolisne šparoge, smatrana je gurmanskom delicijom. Njeni zeleno-smeđi sa ljubičastim odsjajem izdanci, najviše se pripremaju na salatu sa kuhanim jajima ali mogu i klasično u omletu, tjesteninom ili rižom.
Najpoznatije vrste priobalnog samoniklog bilja
Motar ili obalni petrovac raste izravno iz stijena uz samo more. Mesnat je, aromatičan i slan. Bere se najviše u proljeće, ali je prisutan tijekom cijele godine. Izvrstan je dodatak salatama ili ukiseljen.
Jedna je od najljekovitijih biljaka jadranskog krša je kadulja ili kuš. Cvate u proljeće. Poznata je po svom snažnom djelovanju na dišne putove i grlo.
Divlji koromač je vrlo mirisna biljka. Jestivi su svi njezini dijelovi, od korijena do sjemenki, osim stabljike. U vrijeme kada miruje i nema perastih zelenih listova, iz cvijeta se mogu koristiti i sjemenke kao začin za mnoga jela, od zelja, maneštri, do čaja.
Smilje je višegodišnja biljka i raste najviše na osunčanim kamenjarima te je otporna na sušu. Većina ljudi koji ga pomirišu, kažu kako im je to “najljepši” miris na svijetu. Ima prepoznatljive sitne zlatnožute cvjetove. Vrlo je cijenjeno u kozmetici zbog svojih ljekovitih svojstava, kod ožiljaka i upala kože. Najčešće se koristi u obliku eteričnog ulja i macerata.
Za pripremu kantarionovog ulja koje pomaže kod opeklina i kožnih tegoba se koristi gospina trava.
Trputac je čest stanovnik livada, raste iz putove i u vrtovima. Poznat je u narodnoj medicini za ublažavanje kašlja i zacjeljivanje rana.
Neizostavan dio mediteranske kuhinje i višegodišnja ukrasna biljka je majčina dušica. Dodaje se jelima s mesom i povrćem, bilo u umacima ili marinadama. Bere se tijekom cijelog ljeta, a najbolje u vrijeme cvatnje. Nemojte čupati cijelu biljku već samo odrežite gornje dijelove. Koristi se i u pripremi čaja koji opušta.
Sljez je ljekovita biljka, poznata po visokom udjelu biljne sluzi koja djeluje umirujuće na sluznicu. Crni sljez koristi se u čaju za dišne putove i kožne upale.
Zimzelena dugogodišnja biljka ružmarin raste kao grm. Prepoznatljiva je po igličastim listovima i intenzivnom mirisu. Koristi se svjež ili osušen. Njegovo eterično ulje pomaže u kupkama ili masažama. Djeluje smirujuće od mentalnog zdravlja, stresa i napetosti, do fizičkih tegoba tako što smiruje želudac i pomaže kod nadutosti. Intenzivan je začin za jela od mesa i ribe.
Šmrika je vrsta smreke, crnogoričnog grma čije su bobice cijenjene u narodnoj medicini ali i u kulinarstvu. Poznat je osvježavajući napitak od bobica šmrike koje su vrlo ukusne.
Samoniklo povrće
Izvrsna proljetna namirnica je divlji poriluk koji raste tik uz obalu mora.
Divlja, poznata i kao morska blitva raste duže jadranske obale i predak je današnje kultivirane blitve i cikle. Listovi su joj tamno zeleni, mesnatiji i čvršći, ali manji od uobičajene uzgojene blitve. otporna je na sol pa raste neposredno uz more. Okus joj je intenzivniji od pitome, a u kuhanju zadržava mesnatost. Priprema se kao obična blitva ili špinat.
Tušt ili portulak je sukulentna biljka koja raste razgranato po tlu. Stapke i listovi su joj mesnati i jestivi. Raste gotovo svugdje kao korov. Vrlo je hranjiv i bogat izbor proteina i omega-3 masnih kiselina. Okus mu je blago kiselkast i limunkast. Konzumira se svjež, u salatama ali i kao dodatak čorbama uz krompir i grah ili jednostavno kao omlet s jajima.
Iznimno ljekovit i jestiv je maslačak. Iskoristiva je cijela biljka, od listova koji se beru i pripremaju u salatama do cvjetova od kojih se pravi “med” ili sirup. Maslačak je diuretik pa pomaže izbacivanju vode iz tijela i dobar je u čišćenju jetre i žuči. Puhnete li u osušenu bijelu glavicu maslačka pomoći ćete njegovu širenju jer se u njoj nalaze sjemenke poput padobrana.
Kopriva je vrlo ljekovita biljka bogata željezom, vitaminima i mineralima, jača imunitet, potiče cirkulaciju i smanjuje upale. Uz ružmarin potiče rast kose i suzbija perut. U prehrani se koriste mladi listovi blanširani, kao varivo ili punjenje kod pita, primjerice. Gnojivo od koprive jedno je od najboljih prirodnih rješenja za prihranu biljaka jer je bogata dušikom, željezom, magnezijem i drugim mineralima koji potiču rast biljaka.
Od samoniklog voća nalazimo kupinu ili rubidu, šumsku jagodu, drijen, šipak i dr.
Vrednovanje samoniklog bilja predstavlja racionalnost i održivost
Samoniklom bilju ne treba dizajner vrtova jer je autentično, a ni doktor, jer se ne tretiraju pesticidima. Priroda se sama pobrinula za njegovu estetiku i dobrobit, pa ako gricnete neki od gore navedenih listova, cvjetova ili bobica, čak i zube možete očistiti – pinovim iglicama.
Vrtovi i dvorišta nisu bila tako monotona kao većina današnjih, instant i brzo sklepana. Nedostaje im maštovitosti, mješavina boja i mirisa, suživot posađenih biljaka. Da bi zaštitili prirodu moramo ju poznavati. Ne možemo sačuvati nešto od zaborava ako nismo imali priliku osjetiti ju i zaći u dubinu njene suptilnosti i značajnosti.
Povratak, odnosno dodatno vrednovanje samoniklog bilja ne predstavlja notu nostalgičnosti već racionalnosti i održivosti. Na mjestima nekadašnjih livada niču mreže prometnica, javne vrtove zamijenile su parking garaže. Postajemo jedno veliko gradilište od betona i asfalta pa je i površina pod njime sve manja.
Usprkos svemu, veseli činjenica, što su samonikle divlje vrste biljaka otpornije i prilagođeije na klimatske promjene i štetnike.
Tekst preuzet sa portala Agroklub
Novi broj Maslinara možete naručiti na sljedećem linku
