Ura je. U masliniku neki već razvlače mreže, krpaju rupe, traže se grablje, škare, neki ranoranioci su već krenuli brati, a netko još nije stigao jer se sezona odužila pa još ima turiste na brodu. Nono, ili dida, obilazi stabla, zagleda se u plodove i objašnjava zašto ćemo početi baš od ovog reda, a ne od ona dva sjevernije. Ostali slušaju, manje ili više pozorno, jer treba uhvatiti dan, a posla je puno.
I onda, kad berba krene, negdje između prve pune prikolice i zaslužene marende, pojavi se pitanje koje na trenutak utiša razgovor: „A tko će ovo brati za petnaest godina?”
Pitanje zemlje
Možda ga nitko ne izgovori naglas. Možda samo počnemo o tome razmišljati dok gledamo roditelje koji više ne mogu raditi istim tempom kao nekada ili djecu koja su s nama u masliniku, ali im je život već krenuo nekim drugim putem. A možda pitanje odgodimo za dogodine. Ionako ćemo opet biti svi tu, na okupu.
O nasljeđivanju maslinika najčešće razmišljamo kao o pitanju zemlje. Čija je parcela, kome je pripisati, kako podijeliti zemlju među djecom? Sve su to važna pitanja. No rješenje o nasljeđivanju može prenijeti vlasništvo nad maslinikom, ali ne može prenijeti znanje o njemu, vrijeme potrebno za njegovu obradu ni želju da se u njemu provode vikendi, godišnji odmori i slobodna poslijepodneva.
A svaki maslinik ima i svoje nepisane upute za uporabu. Netko zna gdje se nakon obilne kiše zadržava voda, koje stablo prvo dozrije, kojim se putem može proći s punom prikolicom i koga treba nazvati kada usred berbe zakaže traktor. Takve se stvari ne nalaze u zemljišnim knjigama. Prenose se usput, uz posao, često u rečenicama kojima tada ne pridajemo osobitu važnost.
Više možete pročitati u novom broju Maslinara koji možete naručiti na sljedećem linku
